NAJČEŠĆA PITANJA I ODGOVORI: 

ODGOVOR: Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma evidentirano je oko 1.062.000 povratnika, što je oko polovina od ukupno 2,2 miliona izbjeglica i raseljenih osoba koji su napustili svoje domove u BiH u periodu 1991-1995. godine. Od ukupnog broja povrataka, oko 611.000 su odnosi se na povratak raseljenih osoba, a oko 451.000 na povratak izbjeglica. 

Broj interno raseljenih osoba se znatno smanjio u odnosu na milion raseljenih iz 1995. – danas imamo 32.038 porodica, odnosno 96.480 osoba. 

Prema godišnjem statističkom izvještaju UNHCR-a za 2018. još 17.669 osoba iz BiH ima status izbjeglice u svijetu. Od tog broja ih je u Srbiji 8.764, u Francuskoj 4.085, u Švicarskoj 2.026, u Njemačkoj 1.478....

Od 1992-1995. godine, djelomično ili potpuno je uništeno oko 453.000 stambenih jedinica, odnosno gotovo polovina prijeratnog stambenog fonda u BiH. Procjenjuje se da je do sada obnovljeno oko 344.000 stambenih jedinica, što je dvije trećine uništenog stambenog fonda. 

U periodu 2015–2019. godine obnovljeno je oko 3.000 stambenih jedinica, od čega polovina – 1.555 ih je obnovljeno kroz projekte koje predvodi naše Ministarstvo. 

ODGOVOR: U cilju stambenog zbrinjavanja najugroženijih raseljenih osoba i izbjeglih osoba iz regiona, iz donatorskih i kreditnih sredstava u toku je realizacija značajnih projekata: 

- Regionalni stambeni program, 

- Projekat “Zatvaranje kolektivnih centara – CEB II”, 

- Projekat obnove stambenog fonda – OPEC, 

- Projekat obnove stambenih jedinica izbjeglih osoba koji se finansira kreditnim sredstvima Saudijskog fonda za razvoj - SFD, 

- Program pomoći Vlade Republike Hrvatske za podršku povratku Hrvata iz Hrvatske u BiH, čiji je cilj obnova i rekonstrukcija stambenih jedinica 

ODGOVOR: Zahvaljujući Regionalnom stambenom programu do kraja 2021. godine bit će izgrađeno ukupno 3.200 stambenih jedinica za najugroženije izbjeglice, raseljena lica i povratnike u Bosnu i Hercegovinu. 

Do kraja maja 2019. godine završeno je gotovo 900 stambenih jedinica. Do kraja 2019. godine planirano je useljenje još 700 kuća i stanova, a ostatak tokom 2020. i 2021. godine. 

Riječ je o programu koji se provodi u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori i kroz koji će ukupno na nivou ove četiri zemlje do kraja 2021. godine biti osiguran krov nad glavom za oko 11.500 najugroženijih porodica – ili 34.000 osoba.

Ukupna vrijednost projekta je 290 miliona eura, od čega je 80% donatorskih sredstava, a 20% je učešće zemalja (građevinsko zemljište, dozvole, infrastruktura i dr.).

Zahvaljujući Regionalnom stambenom programu, do sredine 2019. godine zbrinuto je više od 4.500 ugroženih porodica u Bosni i Hercegovini, Republici Srbiji, Republici Hrvatskoj i Crnoj Gori te osigurano i 30.000 radnih mjesta i domaćim kompanijama dodijeljeno 1.000 ugovora za izgradnju i prateće usluge.

ODGOVOR: Na javni poziv za podnošenje prijava za dobivanje pomoći u okviru Regionalnog stambenog programa iz 2013. godine - zaprimljeno je više od 26.000 porodičnih zahtjeva. To najbolje oslikakva stvarni interes za povratkom koji očigledno i dalje itekako postoji.  

Gotovo 18.000 prijava odnosio sa na povratak od čega je oko 8.000 prijava za povratak iz zemalja regiona i ostatak za povratak raseljenih osoba unutar BiH. Oko 8.100 prijava odnosio se na zahtjeve za izgradnju kuća u mjestima raseljenja, dok oko 760 prijava je odbačeno zbog neispunjavanja uvjeta poziva.

ODGOVOR: Prema podacima iz 2015. godine u 121 kolektivnom centru u Bosni i Hercegovini je živjelo više od 7.200 osoba. Stanari kolektivnih centara su osobe u stanju socijalne potrebe, starije i bolesne osobe, izbjegle i raseljene osobe bez ili sa minimalnim primanjima. Većina njih su osobe koje ni prije rata nisu imale imovinu, te najprihvatljiviji način da im se omogući život dostojan čovjeka ogleda se u sistemu neprofitnog socijalnog stanovanja. 

To je evropski model rješavanja socijalno najugroženijih kategorija stanovnika i način da naše građane iselimo iz nehumanih uslova kakvi su mahom u kolektivnim centrima gdje danas žive.

Zahvaljujući projektu CEB 2 – Zatvaranje kolektivnih centara u 2018. je 190 osoba uselilo u 6 novoizgrađenih zgrada u Kladnju, Maglaju, Modriči i Derventi namijenjenih stanarima kolektivnih centara. 

Kroz CEB 2 projekat za koji se BiH kod Razvojne banke Vijeća Evrope kreditno zadužila u iznosu od 60 miliona eura do kraja 2022. planirana je izgradnja ili rekonstrukcija ukupno 82 zgrade/objekta sa više od 2.600 stambenih jedinica u 45 gradova i općina. 

Do kraja 2018. godine po Projektu su završeni radovi na izgradnji 6 zgrada sa 113 stanova, a u 2019. godini započeta je i izgradnja još 15 zgrada u okviru kojih će biti osigurana 602 stana koji će biti dom za više od 1.500 osoba. Tokom  2018. godine  od strane Banke  je odobreno produženje roka za okončanje Projekta do 31. 12. 2022. godine.

ODGOVOR: Prema evidencijama Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice u 51 zemlji svijeta boravi oko dva miliona osoba porijeklom iz BiH. 

Van naše zemlje živi 1.671.177 osoba rođenih u BiH, dok sa potomcima ovaj broj doseže dva miliona. Stopa emigracije iz BiH u odnosu na broj stanovništva u zemlji iznosi 44,5% što BiH svrstava u red zemalja sa najvećim brojem iseljeništva u odnosu na ukupan broj stanovništva. 

Najveći broj iseljenika živi u: Hrvatskoj (409.357), Srbiji (335.992), Njemačkoj (159.380), Austriji (149.755), SAD (132.255), Sloveniji (96.921), Švicarskoj (57.542) i Švedskoj (56.477). 

Status iseljenika iz BiH u zemljama prijema velikim je dijelom riješen kroz stjecanje državljanstva, stalne ili privremene dozvole boravka, radne i studentske vize. 

Podaci Ministarstva svjedoče da je najmanje pola miliona iseljenika steklo državljanstva zemalja prijema (ne računajući Srbiju i Hrvatsku). U nekim zemljama je procenat iseljenika koji su svoj status riješili kroz stjecanje državljanstva države prijema izrazito visok (80-90%).  

Prosjek starosti iseljenika je oko 40 godina, većina ih posjeduje srednju stručnu spremu, dok visoku stručnu spremu ima 10-30 posto iseljenika. Dobro su integrirani u zemljama prijema, ekonomski su aktivni, sa visokom stopom zaposlenosti i stabilnim prihodima. 

ODGOVOR: Ključne prepreke procesa povratka su: 

- neophodna obnova stambenih jedinica koje je neophodno izgraditi i obnoviti za potrebe suštinske realizacije Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, 

- osiguranje uslova za održiv povratak je raseljene osobe često imaju strah da će povratkom izgubiti stečena prava u mjestima raseljenja (zdravstvena i socijalna zaštita) i često zbog ovoga raseljene osobe se ne prijavljuju s u mjestima povratka, 

- pravo na jednak pristup obrazovanju, izučavanje nacionalne grupe predmeta i sl, 

- neprocesuiranje incidenata na štetu povratnika (kvallifikuju se kao prekršaji, a ne kao krivična djela), 

- nemogućnosti zaposlenja, pristupa socijalnoj i komunalnoj infrastrukturi i sl.

- nacionalni disbalans u javnim institucijama u mjestima povratka, odnosno nepoštivanje obaveze zapošljavanja u procentu koji odražava popis iz 1991. godine.

ODGOVOR: Iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice je u više navrata inicirano da se u Krivični zakon Bosne i Hercegovine unesu odredbe kojim se kažnjava govor mržnje te zabranjuje djelovanje fašističkih i neofašističkih organizacija. 

Jer, društva u kojima se tolerira pojava govora mržnje i djelovanje fašističkih i neofašističkih organizacija nisu zaštićena, slobodna  i demokratska. Stvaranje dojma da je poticanje društvenog prezira, prenošenje negativnih stereotipa, diskriminacija, neprijateljstva i izazivanje straha prihvatljivo – pa i poželjno ili čak patriotsko ponašanje – znak je dubokih društvenih problema protiv kojih se moramo boriti.

Sa aspekta zaštite ljudskih prava, bitno je naglasiti kako je sprječavanje govora mržnje, okupljanja i udruživanja fašističkih i neofašističkih pokreta, u cilju stigmatizacije pojedinih društvenih grupa jedan od opravdanih razloga za ograničavanje slobode javnog izražavanja i razlog za reakciju svih društvenih grupa.

Toleriranje ili odobravanje ovakvih retrogradnih pojava ugrožava sigurnost ne samo povratnika nego svih građana Bosne i Hercegovine, ali i regiona, zbog čega organizatori i sudionici moraju biti kažnjeni, a ovakva besprizorna okupljanja zabranjena. 

Djelovanje ka tom cilju zahtjeva predan angažman svih aktera – vladinih i nevladinih institucija i međunarodnih organizacija koje baštine vrijednosti ljudskih prava, antifašizma i demokratije u kojima nema mjesta civilizacijski poraženim i odbačenim ideologijama.

ODGOVOR: Ministarstvo je nadležno za brigu o stranim državljanima kojima Ministarstvo sigurnosti prizna izbjeglički status ili supsidijarnu zaštitu. Od kako je počeo povećan priliv migranata u BiH nijednom migrantu nije priznat izbjeglički status. U 2018. je za 14 stranih državljana odobrena supsidijarna zaštita, od kojih se samo jedna osoba može dovesti u vezu sa migrantima. Riječ je o djetetu iz Sirije koje je smješteno u Dom za nezbrinutu djecu u Mostaru i za čiji je boravak troškove snosilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. 

Na osnovu zaključka Vijeća ministara kojim je naloženo da se raspoloživi kapaciteti države stave na raspolaganje za osiguranje smještajnih kapaciteta za migranate, Ministarstvo je ponudilo slobodne kapacitete u Centru Salakovac.

Kroz Centar je do sredine 2019. prošlo više od hiljadu migranata, mahom porodica sa djecom. 

Centar Salakovac kojim upravlja Ministarstvo uz značajnu pomoć domaćih i međunarodnih partnera, pozitivan je primjer načina funkcioniranja prihvatnog centra u kojem je pored uvjetnog smještaja i ishrane na bazi tri obroka dnevno osigurana i primarna zdravstvena zaštita, vakcinacija djece, neformalan vid obrazovanja kroz učenje jezika, osigurani prevodioci, kreiran je kutak za djecu... 

U kontekstu priliva migranata, Ministarstvo, u saradnju sa partnerima iz međunarodnih organizacija, prvenstveno UNICEF-om te partnerskim nevladinim organizacijama, posebnu pažnju posvećuje monitoringu i praćenju poštovanja prava djece u skladu sa Konvencijom UN-a o pravima djeteta. U fokusu su djeca bez pratnje staratelja, kojima prema Konvenciji je država dužna pružiti skrbništvo i za što je uspostavljen sistem na lokalnom nivou posrestvom centara za socijalni rad, međunarodnih i organizacija civilnog sektora u našoj zemlji.