Tranzicijska pravda

Tranzicijska pravda

22.3.2011

Jedan od najvažnijih i prema mnogima najtežih zadataka koji su postavljeni pred Bosnu i Hercegovinu u procesu daljnje integracije u Evropsku uniju svakako je uspostava društvenog mira kroz proces tranzicijske pravde.

Od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine do danas pokrenuto je nekoliko inicijativa za rješavanje brojnih kršenja ljudskih prava počinjenih od 1992. do 1995. godina, te omogućavanja pristupa pravdi žrtvama - građanima Bosne i Hercegovine, posebno s aspekta kaznenog procesuiranja počinilaca zločina, te ublažavanje zaostalih podjele među ljudima.

Posmatrajući retrospektivno, napori uloženi na uklanjanje nepravdi i omogućavanje zadovoljenja pravde pojedincima u Bosni i Hercegovini, mogu se svrstati u četiri pravca djelovanja:

a) međunarodno i domaće procesuiranje ratnih zločinaca; 
b) traženje istine, u što spada i istina o nestalim osobama i njihovim sudbinama; 
c) materijalne i simbolične reparacije, te povrat imovine; 
d) institucijske reforme s naglaskom na provjere kandidata za javne funkcije i lustraciju.

Bez obzira na dosta uloženih materijalnih sredstava, te zalaganja brojnih pojedinaca, institucija i organizacija civilnog društva, nisu ostvareni planirani rezultati. Kao najčešće isticani razlozi koji su uticali na takve rezultate se navode;

a)Parcijalnost aktivnosti, te odvojenost od drugih mehanizama tranzicijske pravde; 
b)Regionalna ograničenost inicijativa i aktivnosti na polju tranzicijske pravde;
c)Odsustvo direktnog angažmana predstavnika vlasti u intervencijama; 
d)Nepostojanje jedinstvene Strategije na državnom nivou.

Ovome, također, treba dodati i problematiku stvarnih jurisdikcija pravosudnih institucija, odnosno pronalaženja adekvatnih rješenja jačanja najviših pravosudnih institucija u državi kao konačnih instanci donošenja presuda sa jedne strane, te nejednakih uslova rada sudova u državi, sa druge strane.

Kombinacija navedenih nedostataka, u konačnici, etablirala je praksu otežanog i nejednakog pristupa pojedinaca pravdi što je rezultiralo gubljenjem povjerenja javnosti kako u pravosudne institucije tako i u institucije Bosne i Hercegovine.

Usvajanjem Nacionalne Strategije za razvoj pravosudnog sektora u Bosni i Hercegovini iz 2008. godine, stvorene su pretpostavke da u ovaj dokument bude uveden i koncept tranzicijske pravde, kao jedan u nizu koraka razvijanja, odnosno izrade državne strategije za tranzicijsku pravdu od strane vlasti Bosne i Hercegovine.

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine u saradnji sa Ministarstvom pravde Bosne i Hercegovine preuzelo je obavezu izrade državne strategije za tranzicijsku pravdu.

Za njenu izradu je zadužena posebno formirana radna grupa za tranzicijsku pravdu koja će u fokusu svoga djelovanja imati tri mehanizma tranzicijske pravde - dokumentiranje istine, reparacije/kompenzacije, te institucionalne reforme.

Prvi mehanizam tranzicijske pravde - istraživanje ratnih zločina, krivično gonjenje i procesuiranje neće biti u fokusu spomenute radne grupe.

Naime, Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina (odobrena od strane Vijeća ministara 2009. godine) kao sastavni dio Strategije za reformu sektora pravde dotiče se procesuiranja ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Ona, ustvari, u svom fokusu ima spomenuti prvi mehanizam tranzicijske pravde, tj. oblast retributivne pravde, te se iz tog razloga ta pitanja neće ponovo otvarati u Strategiji za tranzicijsku pravdu.

Osim ove radne grupe bit će formirane i posebne podgrupe koje će imati zadatak da odgovore na specifična pitanja koja im delegira glavna radna grupa u čijem će sastavu, osim predstavnika institucija vlasti, biti i predstavnici relevantnih organizacija civilnog društva koji će imati priliku unaprijediti svoja znanja i iskustva u ovoj oblasti, te ih primijeniti u praksi.