Aplikanti Spahić i drugi žalili su se na povredu prava na pristup sudu iz člana 6. Konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog neizvršenja pravosnažnih presuda domaćih sudova kojima su im dosuđena potraživanja na ime neisplaćenih naknada iz radnog odnosa, zajedno s zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka na teret budžeta Srednjebosanskog kantona.   
                    

Evropski sud je u presudi konstatovao da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine odlukama Ap 3438/12 od 17. septembra 2014. i Ap 4242/14 od 26. februara 2015. utvrdio povredu prava aplikanata iz člana 6. § 1. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog produženog neizvršavanja konačnih presuda donesenih u njihovu korist. Evropski sud je također primijetio da je Ustavni sud BiH naložio Vladi Srednjebosanskog kantona da preduzme potrebne korake kako bi osigurala isplatu duga koji proizilazi iz pravosnažnih sudskih presuda. U tom smislu, Ustavni sud je naložio da Kantonalna vlada treba odrediti tačan broj neizvršenih presuda i visinu ukupnog duga te uspostaviti centraliziranu, hronološku i transparentnu bazu podataka koja bi trebala uključivati rok provedbe, kako bi se izbjegle zloupotrebe.

Međutim, Evropski sud je utvrdio da generalne mjere na način kako su naložene odlukom Ustavnog suda BiH nisu provedene jer u toku postupka pred Sudom nije dokazano da je Kantonalna vlada uspostavila bazu podataka o svim zahtjevima i vremenskom roku izvršenja. U takvim okolnostima, Evropski Sud je cijenio da je situacija aplikanata ostala nepromijenjena i da se oni još uvijek nalaze u neizvjesnoj situaciji da li će i kada presude donesene u njihovu korist biti izvršene.  

Naročito, Evropski sud je na temelju svoje dobro utvrđene prakse (vidjeti gore citirana Jeličić, § 40, Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, broj 1218/07 et al., 10. novembra 2009., § 15, te Runić i drugi, gore navedeno, §. 21) cijenio da su domaće presude u predmetnom slučaju postale pravosnažne prije četiri ili prije više od sedam godina. S obzirom da je u citiranoj sudskoj praksi prethodno potvrđeno da se takva kašnjenja u izvršenju domaćih presuda smatraju prekomjernim, Sud nije našao ni jedan razlog da u predmetnom slučaju odstupi od svoje jurisprudencije (vidjeti tačka 30. presude). Sud je zaključio da su aplikanti usljed propusta nadležnih vlasti da u dužem vremenskom razdoblju izvrše konačne sudske presude donesene u njihovu korist, ostali lišeni garancija na sudsku zaštitu iz člana 6. Konvencije, te da  ovakvo postupanje predstavlja neproporcionalno miješanje u pravo aplikanata na mirno uživanje imovine u suprotnosti garancijama zaštite iz Člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. 

Presuda Evropskog suda Spahić i drugi v. BiH postat će konačna pod uvjetima propisanim članom 44. stav 2. Konvencije.